O šumi i hrastu

Stari hrast

Volim šumu, volim stabla i njihove proljetno zelene i jesenske šarene krošnje. Pogledom dodirujem  stabla starih, ogromnih bukvi uz koje prolazimo hodajući stazama  Medvednice, samim vršnim grebenom; od Sljemena pa prema najistočnijem dijelu Medvednice, tamo prema Lipi. Divna su to stabla, posebna, nekako ti se zavrti u glavi kad ih pogledom popratiš od zemlje pa do vrha. Ali, u isto vrijeme strahujem…Strahujem kod svakog ponovnog dolaska hoću li ih zateći uspravne i snažne da i dalje odolijevaju vjetrovima, snjegovima i ljetnim vrućinama. Zašto strah ? Zbog ljudi…nekih…Svake godine neobuzdano ruše i odvlače trupce starih ponositih hrastova i bukvi, starih zimzelenih  jela! Oni ne čuju njihov plač i ne čuju žalosni pjev ptica . Strahujem za stari hrast na križanju šumskih puteva. Kada hodam šumom prisjetim se pjesama iz zbirke pjesama Grigora Viteza „Kad bi drveće hodalo“. Posebno mi je prirasla srcu pjesma o starom hrastu „Što mi se tužio hrast“ . U pjesmi se tuži hrast  na ljude s pilama i sjekirama koji od njega žele napraviti neku mrtvu stvar a hrast na kraju pjesme kaže: „A ja volim u šumi šumiti, volim gusta hladovina biti, volim vjeverice kriti, volim ljuljati ptice i gnijezda i noću brojati jata zvijezda…

Nije nam dovoljno o šumi misliti samo na Dan šuma ili  Dan planeta Zemlje, šume nas trebaju puno češće. 

Našim školarcima će ove pjesme biti dobro poznate, vjerujem da je još uvijek jedna od njih dio školske lektire. Ovdje ću priložiti pjesmu Dragutina Tadijanovića i pjesmu Grigora Viteza:

Dragutin Tadijanović:

Pozdravljam te, zelena šumo, velika.
Pozdravljam te u ovo jutro mirisno,
Kad se granje po teškom rosom savija
Blistajući na sunčanoj svjetlosti.
Korijenje tvoje crnu zemlju sapinje,
A stabla stoje čvrsto kao divovi.

O, šumo, zelena šumo!

Ja volim miris tvojih cvjetova,
I šuštanje lišća na granama.
O, kako volim tvoje hladne izvore,
I mahovinu, i bilje, i košute.
Volim te kao majku, šumo.
Tebe i tvoje ptice

Grigor Vitez :

Što mi se tužio hrast

Kad mi ljudi dođu blizu,
Kao da me pogledima grizu:
Dođu sa sjekirom ili pilom,
Jeza mi prođe i najtanjom žilom!
Oni bi htjeli da ja budem kakva mrtva stvar,
Da budem stol, krevet il ormar
Ili vrata,
Ili prozor s trećeg kata,
Ili kakva glupa klupa.
Oni se svašta sjete:
Metnu me u parkete
I po meni gaze,
Kao da sam ja komad njihove staze.
Ili hoće da budem bure
I da iz mene pića cure,
Ili me pale, da se na meni griju
(A to je najgori od jada sviju!)
A ja najviše volim u šumi šumiti,
Volim gusta hladovina biti,
Volim vjeverice kriti,
Volim ljuljati ptice i gnijezda
I noću brojati jata zvijezda

Drveni pano kod zavjetne kapelice Marije Snježne, ( kapelica se nalazi na hodočasničkom putu prema Mariji Bistrici) kaže : Čovječe, u šumi ne ostavljaj ništa... samo trag tvojih stopala!
Tako bi trebalo biti jer dok šume dišu i mi ćemo disati.